Moj brat upisao se u prvi razred osnovne škole.
Za nekoliko mjeseci prvo što će naučiti biti će veliko, ružno, tiskano slovo A.
Biti će to broj 1, prva brojka s kojom će početi računati, zaglibiti u nešto čemu nikad, ali apsolutno nikad ne dolazi kraj. Moj kolega iz klupe nikad nije znao pisati broj 1 kako treba, a ja sam ga četiri godine pokušavala naučiti. Za par dana čeka ga popravni iz matematike. (držim mu fige)
Kad smo tek ušli u učionicu, svi smo trebali izabrati zastavice na kojima se nalazio neki crtani lik pokraj kojeg je trebalo napisati svoje ime, kako bismo se lakše upoznavali i raspoznavali. Ja sam, naravno, sjela u zadnju klupu do prozora, i naravno da sam pričala cijeli sat i nisam čula kad nam je učitelj govorio imena likova sa zastavica. Kad je došao red da izaberem, iz daljine mi se učinilo da vidim zastavicu na kojoj se nalazi vila Zvončica. Mojom zabunom, došla mi je zastavica s Petrom Panom ,a svi su se zasmijuljili i povratka više nije bilo. Bila sam jedina djevojčica u razredu s muškim likom na zastavici.
Naša učionica bila je najgoreg geografskog položaja u cijelom hodniku, ravno pokraj ulaska u zbornicu i ravnateljev kabinet te kancelariju pedagogice, s najgorim atrijem u školi. Ravno u sredini atrija nalazila se golema okrugla staklena kupola koju je netko iz prijašnje generacije jakim udarcem razbio pa nas je dočekala zalijepljena jakim ljepilom. Bili smo upozoreni da se ne približavamo baš previše. Bili smo sa svih strana ostakleni prozorima koji su gledali na zbornicu. Atrij smo dijelili s akačima. Često sam iz njihove učionice znala čuti povike ''Dunja! Sjedni dolje!''
Dva mjeseca ranije vraćala sam se s mamom iz pekare i po putu smo srele Laru i tetu Mimu. Lara me odmah pitala tko će mi biti učiteljica, a ja sam snuždeno odgovorila da imam učitelja Čučeka. Imala sam muškog trenera i smatrala sam da muškarci ne mogu biti dobri prema maloj djeci. Lara je ponosno rekla da ona ima mladu učiteljicu Margitu. Na kraju smo tužno zaključile da nećemo ići u isti razred, ali Lara je rekla da to nema veze jer ćemo se skupa igrati na hodnicima pod odmorom. To nas je razveselilo.
Nismo išle u istu smjenu jer je ona bila C, a ja B. Srele smo se ponovno tek za četiri godine.
Naša prva lektira bile su glupe Slikopriče za koje sam tada odgovorno tvrdila da su naprava za mučenje djece. Škola u mojem životu nije predstavljala ništa, a često sam znala zaprepaštenog tatu pitati čemu će mi uopće slova. Zato je uvijek mami prepuštao da s menom čita Slikopriče. Bila sam među najgorim čitačima u razredu jer mi je teško išlo spajanje slogova. Za mene je ilustrator Slikopriča bio majmun koji nije imao niti približno dara kao autori Kralja Lavova pa me zato niti nije previše zabrinjavalo što sam ponekad medvjeda zamijenila mačkom.
Dunja i ja smo se mjesecima unaprijed pravile da znamo pisati pisana slova pa smo u našoj stalnoj igri, ona je bila učiteljica A razreda, a ja učiteljica B razreda, uništile milijune papira šarajući ravne crte i čudne oblike, misleći da tako izgledaju pisana slova.
Nikako mi nije išlo spajanje tiskanog slova r s bilokojim drugim slovom. Imala sam grozan rukopis, baka se uvijek zgražala nad mojim bilježnicama, pogotovo onoj iz vjeronauka, koja je bila puna ušiju i grafita s prikazima likova iz Kinder Jaja. Zapravo, kolega iz klupe i ja imali smo najneurednije bilježnice i uvjerljivo najgore rukopise. Sva su druga djeca već dobila dozvolu da pišu zadaće s nalivperom, nas dvoje još smo uvijek pisali s olovkama.
Znala sam da tata i mama misle da sam propast. Ali nije me to zabrinjavalo jer sam i dalje smatrala da ne trebam za daljnji život naučiti pisati, a kamoli čitati.

Deset godina nakon toga, Lara, Dunja i ja sjedimo u zadnjoj klupi do prozora. Lara je uvijek bila najsimpatičnija, najšarmantnija, pa i onda kada nije imala pojma izvukla bi dobru ocjenu. Dunja je uvijek radila sranje pod satom pa je u kombinaciji s Larom nedavno dobila jedinicu iz latinskog radi rješavanja testova. A ja sam ionako na svakom satu slušala s jednom osminom od onih jedan posto mozga koji koristimo.
Ali nekim čudnim, nevjerojatnim spletom okolnosti postale smo dobre učenice, a navike su nam i dalje ostale iste.



E pa, sretna nam desetogodišnjica školovanja!